Sredinom svibnja zajedno smo se uputili u adrenalinski park Junglepark u Brnu. Išli smo tamo već drugi put, ali budući da prvi put nisam mogla, jako sam se veselila. I bilo je čemu! Sastanak smo imali u dva sata nedaleko od izložbenog centra u Brnu. Došla sam biciklom i gotovo na vrijeme, ostali su već čekali nestrpljivo pitajući se gdje opet kasnim. Kašnjenje je jednostavno moja specijalnost. Ali budući da sam ovaj put zakasnila samo oko tri minute, brzo mi je oprošteno i krenuli smo prema Jungle caféu, gdje nas je lokalno osoblje opremilo penjačkim pojasevima. Stavili smo kacige i rukavice, poslušali osnovne upute i krenuli u akciju.
Početak naše subotnje avanture sastojao se od prelaska preko rijeke Svratke. Nitko ne bi htio pasti u nju, s obzirom na nizak vodostaj vjerojatno bi prilično boljelo. Srećom, rijeku smo prešli gotovo kao profesionalci i našli se u samom Jungleparku. Još samo svladati visoke stepenice i već smo bili na početku staze, gdje smo odslušali drugu obuku o pravilnom pričvršćivanju karabinera i krenuli.
Hurra na drveće!
Odabrali smo osnovnu stazu za početnike, koja ima više od trideset atrakcija razapetih između odraslih listopadnih stabala. Cilj svake atrakcije je doći s jednog stabla na drugo, i to praktički na bilo koji način. Ako padnete, uhvatit će vas pojas pričvršćen na uže iznad vas, tako da je sve prilično sigurno, čak i ako na prvi pogled ne izgleda tako. Za mene osobno (i vrlo vjerojatno za ostale članove tima) definitivno su najbolje bile žičare, jer je to zabava bez napora. No, u Jungleparku ima puno više postaja na kojima morate pokazati snagu, okretnost i ravnotežu.
Najgore je bilo (i oko toga smo se složile Lucka i ja) prelazak preko natpisa Jungle Park – svako slovo bilo je obješeno na dva užeta, pa je tvorilo svojevrsnu vrlo klimavu pasarelu. Nije mi toliko smetala nestabilnost i različito težište svakog slova, koliko to što me ta atrakcija udarala po nogama, pa sam zaradila nekoliko modrica na listovima. Ostalima nisu baš bile simpatične viseće cijevi ili postaja kroz koju se trebalo provlačiti kroz obješene obruče. Unatoč znatnom naporu i poteškoćama, na kraju smo gotovo svi svladali osnovnu stazu. A pritom nismo baš profesionalni sportaši, ova je staza jednostavno vrlo pametno postavljena za gotovo svakoga.
Osim osnovne staze, u Jungleparku postoji i staza za djecu te Šerhanova staza za snažne, kamo su se uputila trojica najhrabrijih iz našeg tima na čelu s našim kormilarom Romanom. On je ostalu dvojicu odvažnih dovoljno motivirao, pa su u težu stazu krenuli odmah nakon svladavanja lakše, što većina nas nije mogla razumjeti, a dijelom smo se i divili. Podijelili smo se u dvije skupine – jedna je pružala podršku herojima sa zemlje, a druga se ponovno preko užeta prebacila na drugu obalu odmarati u visećim mrežama (tu sam mogućnost odabrala i ja zbog dosadnih komaraca, pa divljenje zaslužuju i oni koji su ostali u zemaljskoj podršci).
Svugdje je lijepo, na zemlji je najljepše
Kada smo se na kraju svi okupili na zemlji na pravoj obali rijeke, došlo je vrijeme za odlazak u restoran na proslavu tvrtke. Prije nego što smo krenuli iz adrenalinskog parka, dvije naše kolegice već su izvidjele teren, odnosno otkrile da u restoranu koji smo rezervirali nema nikakve rezervacije na naše ime. To je, međutim, pružilo priliku za improvizaciju, pa su krenule tražiti sreću drugdje, točnije u objektu s vrtom, jer je taj dan bilo stvarno lijepo vrijeme. I tako smo uz dobru hranu i dobro piće proslavili prekrasan zajednički dan.
Prava trešnja na vrhu torte stigla je tek na kraju u obliku trening memorijske igre tvrtke, na kojoj su prikazani proizvodi iz naše ponude – od boca preko ruksaka do kofera. Šteta samo što takvu igru možemo u potpunosti igrati samo zajedno, jer ostali od sebe vjerojatno
