Uljepšati si početak godine putovanjem na Šri Lanku činilo se kao vrlo dobra ideja Akimu, još jednoj od naših panda maskota. Njegov suputnik i čuvar bio je naš prijatelj František, koji je već doživio nekoliko sličnih ekspedicija. Odlučila sam ga intervjuirati i otkriti vam po čemu je ovo putovanje bilo posebno.
Životna ravnoteža važna je za mnoge od nas, iako joj se ponekad pod teretom obaveza opiremo koliko god možemo. Kada se stoga Fandi, čiji radni zadaci i fokus zahtijevaju puno vremena provedenog ispred ekrana računala, ukazala jedinstvena prilika da na dva tjedna po pristupačnoj cijeni krene otkrivati ljepote Šri Lanke, nije dugo oklijevao. Kako se ipak u grupi, koju su osim njega činile pet predstavnica nježnijeg spola, ne bi osjećao neprimjereno, poveo je sa sobom i Akima, kojeg je od milja zvao Pandica.
Što manje turista, to autentičnija iskustva
Akim i František imaju mnogo toga zajedničkog – osim prekrasne prirode, vole otkrivati i kulturu zemalja koje posjećuju te način života tamošnjih stanovnika. Tijekom kružnog putovanja po Šri Lanki imali su priliku upoznati oboje. Prva autentična iskustva, koja bi im klasičan, navodno bezbrižan boravak u hotelskim resortima uskratio, stigla su već prilikom traženja smještaja.
„Čovjek izađe na nekom kolodvoru i onda se oko njega počnu okupljati vozači tuk-tuka i odmah nude smještaj. Nekoliko ljudi moraš odbiti i malo se cjenkati s njima, ali većinu naših noćenja pronašli smo na taj način po stvarno niskim cijenama."
Mentalitet lokalnog stanovništva, međutim, prema Fandi, uvelike ovisi o konkretnom području. To je posebno vidljivo u načinu na koji pristupaju turistima.
„Na početku smo bili uz more, gdje je bilo dosta turistički i tamo smo često nailazili na ljude koji su htjeli zaraditi na turistima. Jednostavno, cijene su bile potpuno besmisleno napuhane – na primjer, hrana je tamo bila četiri puta skuplja nego negdje gdje su jeli lokalci. I tamo smo, međutim, pronašli ugodne ljude. Općenito su vrlo srdačni i vole razgovarati s ljudima iz Europe. Ali apsolutno najbolje iskustvo s ljudima imali smo upravo kada smo otišli izvan tih turističkih mjesta, tamo su lokalci bili zaista prijateljski nastrojeni i trudili su se dati nam vrijedne savjete. Ponekad smo im čak bili atrakcija, pa su nas npr. dodirivali u vlaku."
Putovanja vlakom članovima ekspedicije i lokalnom stanovništvu uljepšavao je i Akim, koji je često i rado postajao središte pozornosti.
„Domoroci su prilično često reagirali na njega – pitali su što je to, jer oni nemaju pande. Tipično baš u prijevoznim sredstvima to je bila najveća zabava, jer tamo ima vremena, čovjek je s tim ljudima zatvoren možda dva sata. Jednom smo se vozili takvim sjajnim vlakom – bio je to InterCity, pa je išao oko 50 km/h :-) i bio je naravno i malo luksuzniji, jer su karte bile dvostruko skuplje. Taj luksuz se sastojao u tome da je na stropu bio neki stari ventilator koji nije radio i puno rukohvata za vožnju stojeći. Mi smo tamo tako različito visjeli, pa sam si pomislio da to moram pokazati i Pandici, stavio sam ga u jedan od tih rukohvata, i to je nasmijalo cijeli vagon."
Akim je definitivno bio dobar suputnik i psihička podrška u slučajevima kada je s pet žena bilo neizdrživo. :-) Kad bi ga zaboljele šapice, nosio se u džepu na Fandinom ruksaku kako bi uvijek imao dobar pogled. Bio je i zahvalna tema za razgovor. Njegova sklonost da se sprijatelji sa svima naišla je na oduševljenje, a njegovoj neutaživoj ljubavi prema ljudima, posebno prema djeci, lokalci se definitivno nisu opirali.
Nije, međutim, bila samo panda razlog zašto se František ponekad osjećao pomalo kao egzotika. Plišanoj maskoti i poderanim hlačama pridružila se još jedna čudna cjevčica koja je Fandi virila iz ruksaka. Radilo se, naravno, o nama dobro poznatom spremniku za vodu, ali za domoroce su takve pogodnosti vjerojatno spadale u istu kategoriju kao teleport ili jednorog.
„Kad sam u restoranu naručio dvije boce vode i ulio ih u ruksak, cijeli se restoran okupio. Pa sam im onda morao pokazivati da se iz toga pije."
Svakome prema njegovom ukusu
Kako bolje upoznati stranu kulturu nego putem tradicionalne kuhinje? Hrana je obično bila jako ljuta, što je barem poslužilo kao učinkovita dezinfekcija. Pozitivan dojam na sudionike ekspedicije ostavile su i tipične pogače, vjerojatno od brašna i kokosove vode, koje su lokalci koristili u raznim varijantama, često u kombinaciji s mješavinom povrća, u kojoj je obično bio uključen poriluk. Zaista nezaboravan, međutim, bio je okus voća, posebno banana. Vjerojatno nikoga neće iznenaditi da se to ne može usporediti s onim na što smo navikli u našim krajevima.
Tipično piće i ujedno suvenir je cejlonski čaj, jer je Šri Lanka nekada nosila upravo naziv Cejlon. Nešto kontroverzniji poklon, koji se ipak ne odnosi na ono što unosimo u probavni sustav, već na ono što iz njega izlazi, je papir od slonovskog izmeta. On se proizvodi prvenstveno u sirotištu za slonove spomenutom u nastavku, a turisti se otimaju za njegovu kupnju.
Je li vam palo na pamet i obligatno pitanje o vremenu? Temperature su se prema Fandi kretale između 25 i 35 °C, pa si vjerojatno možete zamisliti da definitivno nije bilo razloga za pritužbe. Posebno uz more vrijeme je bilo vrlo ugodno – puhao je vjetar, ponekad je i padala kiša, ali to je bilo čak i dobrodošlo. U usporedbi s, na primjer, Vijetnamom, zrak nije bio težak i vlažan, pa bi čovjek brzo bio suh. Na planinama je naravno bilo nešto hladnije – noću su temperature padale na 12 stupnjeva.
Budući da je cijela grupa bila prilično neskladna i neki članovi su idealno provođenje vremena na odmoru zamišljali malo drugačije, često su im se putevi razišli. Akim i Fanda su ipak činili nerazdvojni dvojac koji se držao svog plana, prvenstveno upoznati lokalne ljude, hranu i kulturu. Zadržavali su se više po selima i razgovarali s lokalcima, čak i kad su cure krenule u grad.
„Tamo postoji i poznato sirotište za slonove, odakle su možda i slonovi koje imamo u Pragu. Cure su jako htjele ići to vidjeti. Mene to nije previše privlačilo, jer tamo ne žive slobodno, ljudi ih mogu jahati i tako dalje. To je jednostavno takav cirkus. Pa tamo nisam išao, a umjesto toga smo se Pandica i ja motali okolo i posjetili neki samostan."
Pred kraj se ekipa definitivno podijelila u dvije grupe – Fandina je nastavila dalje na sjever, ostatak se vratio na more. Cilj onih koji su nastavili bio je drevni grad Anuradhapura (dio svjetske baštine UNESCO-a) i zbog tog skretanja definitivno nisu požalili. Na Františka je ovo mjesto ostavilo najveći dojam – budistički hramovi, ostaci kraljevskih palača i hrpe ruševina djelomično obraslih džunglom pripremili su jedinstven prizor.
„Jednostavno prekrasan spoj prošlosti i prirode u isto vrijeme."
Plan puta je dakle bio djelomično pod utjecajem trenutnog raspoloženja, neke točke su ipak proizašle iz preporuka prijatelja koji su već posjetili Šri Lanku, kao i iz dobronamjernih savjeta domorodaca kako doći do odredišta što lakše i jeftinije. Svijest o tome gdje se nalazi Češka, pritom, kod njih nije bila samorazumljiva, ali i tako su se ovdje našli ljudi koji su iznenadili i bili vrlo dobro informirani.
Promet pomalo naopako
Kad sam pitala Fandu je li ponio i negativna iskustva ili se susreo s nekim problemima i dramama, na trenutak je oklijevao. Osim sklonosti da se ne mari previše za čistoću, ipak je otkrio možda najveću Ahilovu petu ove, inače od stresa vrlo distancirane zemlje. A to je bez sumnje cestovni promet.
„Jednom smo krenuli na neku ajurvedsku masažu – vlasnik našeg hotela rekao je da će nas odvesti. A kad smo se vraćali autom u tom njihovom prometu, činilo mi se jako opasno. Bilo je noću i tamo funkcionira tako da kad čovjek želi pretjecati, jednostavno zatrubi i ide. I jednom sam stvarno mislio da smo mrtvi. Auto koje nas je potpuno besmisleno pretjecalo, izbjeglo nas je jedva tri metra ispred nas. Bilo je prilično neugodno."
Svima koji idu na Šri Lanku, Fanda preporučuje korištenje lokalnog željezničkog prometa. Vožnje su vrlo spore, ali zahvaljujući slikovitom pogledu to definitivno nije mana – dapače! Vlakom uz to prolaze lokalni prodavači koji nude vrlo ukusne pržene kuglice od leće i mnoge druge delicije.
A kakvu pouku František nosi sa sobom?
„Čovjek vidi da biti siromašan znači nešto sasvim drugo nego ovdje raditi za minimalnu plaću. Malo to čovjeku otvara oči i na neki način ga natjera na razmišljanje. Ali ono što ponajviše nosim sa sobom je to da siromašni ljudi ovdje nemaju problema biti sretni i zapravo nemaju ambicije to mijenjati i posjedovati stvari, što im daje ogromnu slobodu i sretni su zbog svake pozitivne stvari koja im se dogodi."
U budućnosti Fanda planira otkrivati i ljepote Islanda ili Bocvane, što ipak prvo mora uskladiti sa svojim radnim obvezama. Nadamo se da će to biti vrlo brzo i veselimo se što ćemo opet Akimu pakirati ruksak za putovanja.
