Redovito vas izvještavamo o skupini entuzijasta koji su odlučili proputovati Ameriku na romobilima. Osam mjeseci prošlo je kao tren i svi su postupno stigli do cilja. Kakvi su neposredni dojmovi i po čemu je ovo putovanje bilo posebno? Na to smo pitali Sany, najbližu prijateljicu naše Pandore.
Dobar dan, Sany!
Najprije bih vam željela čestitati na uspješnom završetku vašeg putovanja i izraziti svoje divljenje. Što vam je prvo prošlo kroz glavu kada ste prošli kroz zamišljenu ciljnu vrpcu?
Dobar dan, Adélo,
hvala na čestitkama. Iskreno, imali smo pomiješane osjećaje. Naravno, radost što smo sve bez ozljeda uspjeli, ali i tuga što naše putovanje završava. Ipak, punih osam mjeseci bili smo manje-više svaki dan u pokretu, uz nekoliko iznimaka, pa nam je trenutno nezamislivo da dođemo u Kolín i sjedimo na jednom mjestu. Ali vjerojatno ćemo se morati naviknuti...
Jesu li tijekom vašeg putovanja postojali trenuci kojih se nećete rado sjećati?
Ne mislim da su nam se dogodile situacije kojih se s odmakom vremena ne bih rado sjećala. Ipak, nije sve uvijek bilo ružičasto. Na primjer, posljednjih dana u Brazilu nismo imali novca jer smo u Argentini izgubili jedinu platnu karticu koju smo imali sa sobom. Poslali smo si novac putem Western Uniona, ali nismo znali da će nam, kao strancima, biti toliki problem podići novac. Nekoliko dana jednostavno nismo imali ni kune. Potrošili smo sve moguće i nemoguće zalihe hrane i svega što smo imali. Na primjer, med koji smo vozili gotovo sedam mjeseci i prošli s njim kroz deset država (kupili smo ga u Nikaragvi). :-D
Morala sam prodati naušnice koje sam jako voljela, ali to je jednostavno bila jedina mogućnost da dođemo do novca. Smiješno je bilo što smo taj novac htjeli iskoristiti za put autobusom do Rio de Janeira, gdje smo mogli novac, čak i kao stranci, bez problema podići. Na kraju nam novac od naušnica nije bio dovoljan za kartu, pa smo morali nastaviti pješice. Na kraju nas je spasio jedan vatrogasac koji nas je autom dovezao 100 kilometara sve do Rio de Janeira i tako okončao naše završne muke.
Ipak, i tog se iskustva rado sjećamo.
A što je, naprotiv, bilo najintenzivnije iskustvo u pozitivnom smislu?
Najpozitivniji za nas bio je interes ljudi i njihova prirodna prijateljskost. Tijekom cijelog našeg putovanja pratili su nas dobri ljudi koji su postali naši dobri prijatelji, koje nikada nećemo zaboraviti i nadamo se da ćemo ih još nekada vidjeti.
Takvo putovanje je i zahtjevan test za međuljudske odnose. Jeste li na tom području doživjeli neke turbulencije?
Da, naravno. Uglavnom na početku našeg putovanja, kada smo bili u osmeročlanoj ekipi (sedam romobilista + Pandora), bilo je jako zahtjevno sve koordinirati. Općenito, što je više ljudi, to je više problema. Svatko je jednostavno imao drugačija očekivanja od ovog putovanja. Dok je glavni organizator cijele akcije Marek Jelínek išao s ciljem da prijeđe kontinent na romobilu, mi smo išli s ciljem da nešto vidimo i upoznamo. Razdvajanje je prije ili kasnije bilo neizbježno, i na kraju je to bilo najbolje što smo učinili. Nastavili smo u četvero (ja, Lukáš, Káťa i Tomáš). U tom sastavu stigli smo do ekvadorskog grada Guayaquil, gdje smo se oprostili od Tomáša i Káťe i nastavili odvojeno.
To je bilo i prvo putovanje ove vrste za mene i mog dečka i nitko od nas nije znao kako se onaj drugi ponaša u ekstremnim situacijama. Bio je to za nas veliki test koji smo, međutim, položili.
A što je s vašim osobnim doživljajem? Niste li se osjećali usamljeno? Ili su vam mjeseci provedeni na putu pomogli da preispitate i odnos prema samoj sebi ili opći pogled na svijet?
Iskreno, prva dva mjeseca za mene su bila pakao! Mrzila sam romobil. Bila sam "kočnica" grupe, što me jako mučilo. Svaki dan sam htjela kupiti avionsku kartu i vratiti se kući. Sve se počelo mijenjati tek u Nikaragvi, kada sam shvatila što smo već uspjeli prijeći i da to ne uspije baš svatko, pa bi bila šteta odustati. U to vrijeme počela sam uživati u izletu. Kada smo bili u Kolumbiji i napravili mjesečni izlet na sjever samo s ruksakom – bez romobila, počela sam čak osjećati nostalgiju za svojim prijevoznim sredstvom na dva kotača.
Nikada se nisam osjećala usamljeno jer su uz mene uvijek bili dragi ljudi, a posebno dečko koji me psihički podržavao.
Za mene je ovo putovanje bilo vjerojatno najveća avantura jer prije toga nikada nisam ni kampirala. Sve sam uvijek imala lijepo isplanirano. Odjednom svakog jutra ustajete znajući gotovo ništa. Ne znate kamo ćete stići, ne znate gdje ćete spavati. Dakle, svi smo se morali naučiti ponašati prema nastaloj situaciji.
Rekla bih da smo imali ogromnu sreću s ljudima. Možda to ipak nije bila sreća. Ljudi su jednostavno bili vrlo prijateljski nastrojeni i vrlo rado i spremno su pomagali. Što čovjek manje ima, to bi više dao za vas.
Dio ekipe bila je i naša Pandora. Je li dugo trebalo da se naviknete na malog pandinog suputnika?
Pandora je od samog početka bila ravnopravan partner i mislim da je s nama dobro uživala u cijelom avanturističkom putovanju. Uostalom, ima najviše fotografija od svih nas... :-)
Sada i o materijalnim stvarima – bez čega se na takvom putovanju čovjek zaista teško može snaći? Postoji li nešto što ne biste preporučili sličnim avanturistima da zaborave kod kuće?
Mnogo je stvari koje su potrebne. Šator i vreće za spavanje vjerojatno će svima pasti na pamet. To su stvari koje će sigurno svatko ponijeti. Ali od onih manje poznatih svakako bih spomenula filter za vodu, koji nam je uštedio puno novca na putu. Ono što mi nismo ponijeli, a jako nam je nedostajalo, bilo je plinsko kuhalo.
Što planirate sada? Hoćete li dalje dijeliti svoja iskustva, možda ih koristiti u dobrotvorne ili edukativne svrhe, ili ćete ih zadržati više kao osobno obogaćenje?
Svoja ću iskustva dijeliti s mojim bližnjima i ako netko bude zainteresiran, rado ću savjetovati. Neke veće akcije u skorije vrijeme ne planiram. Mislim da bi svatko trebao poduzeti svoje vlastito putovanje. Ne mora biti osmomjesečno, ne mora biti na romobilima... Ali trebalo bi biti takvo da se izložite i neugodnim i nepredvidivim situacijama, jer vas one najviše razvijaju. Ne mogu riječima opisati koliko svakome takvo putovanje pomaže.
Imate li za Sany lijepu poruku ili znatiželjno pitanje? Možete je kontaktirati na e-mail adresu [email protected]. Ako bude u njihovoj moći, rado će vam savjetovati.
Imate li već ideju kamo ćete sljedeći put? I hoće li to opet biti na romobilima ili ih već ne želite „ni vidjeti”?
Definitivno ne mogu reći da su nam se romobili zgadili. Upravo suprotno. Morali smo se „probijati” do njih. :-) Ipak, sljedeći put bismo vjerojatno odabrali prijevozno sredstvo s kojim se lakše svladavaju brda i na koje stane više torbi. Romobil je u tom smislu nažalost dosta ograničen. Svakako bismo se htjeli još vratiti u Južnu Ameriku kako bismo istražili ostala zanimljiva mjesta na tom kontinentu.
Planiramo također u budućnosti proputovati Euroaziju i stići sve do Sibira, do jezera Bajkal, gdje živi moja obitelj.
Puno hvala na vašim odgovorima i želim vam puno daljnjih uspjeha!
Hvala i vama i imajte se lijepo.
A vi? Privlače li i vas avanturističke ekspedicije izvan granica zone udobnosti ili radije birate odmor s all inclusive uslugom? Podijelite to s nama u komentarima!
