Pobjeći od svakodnevne rutine i odvojiti dovoljno vremena za preispitivanje životnih prioriteta – rijetki su oni koji o tome ponekad ne sanjaju. Oni koji prevladaju prepreke i zgrabe priliku, međutim, obično ne žale. Pavel i Pavla Wilhelmovi, koji su samostalno proputovali 10 zemalja u 300 dana, jedni su od njih.
Gotovo godinu dana lutali ste Azijom i Australijom s ruksacima na leđima. Tvrtka Bagalio bila je jedna od onih koja vas je podržala na putu otkrivanja. Ipak, jako dobro znamo da neka iskustva trebaju svoje vrijeme i u čovjeku se talože postupno. Možete li sada, s odmakom od više od godinu dana, sažeti što vam je putovanje dalo, a što oduzelo?
Pavla: Mislim da nam nije oduzelo ništa. Naprotiv, bilo je to obogaćujuće iskustvo. Iako je to bila teška odluka i dugo smo vagali, retrospektivno to ocjenjujem kao ogroman doprinos životu. Neke „stvari“ preispitate, nakon povratka vam se otvore nove mogućnosti. Uz to, iskustvo te slobode…
Pavel: Danas bi bila šteta to ne iskoristiti. Naši roditelji i djedovi i bake nisu imali tu mogućnost, mi je imamo, ali većina ljudi je ne koristi, iako postoji mnoštvo prilika – razne organizacije, studijski boravci, stažiranja u tvrtkama diljem svijeta, a sve se može lakše organizirati i privatno. Tako smo si rekli da, dok nemamo djecu i hipoteku, ovo je jedina prilika da krenemo. Najveći mit, koji je u početku malo kočio i nas, bilo je uvjerenje da treba uštedjeti brdo novca. Ali to nije istina.
Da, financije su neizostavan dio putnih planova. Hoćete li nam otkriti čime ste se bavili prije puta, od čega ste živjeli tijekom putovanja i što radite danas?
Pavla: Odgajani smo skromno, pa smo mogli iskoristiti ušteđevinu još iz studentskih dana. Uz to, život u Aziji nije toliko skup. Prije sam radila u ljudskim resursima, djelomično se time bavim i sada, ali kombiniram to s psihološkim savjetovanjem. Sada vidim veći smisao u pomaganju ljudima.
Pavel: Prije nego što smo otišli, radio sam u ogromnoj tvrtki i tijekom puta sam shvatio da želim biti nešto više od malog kotačića u velikom sustavu. Tako da sam se nakon povratka prebacio u manju tvrtku i puno sam zadovoljniji.
Dakle, prije puta ste morali dati otkaz i postati nezaposleni?
Pavla: Da, dobrovoljno nezaposleni.
Pavel: Da, u Češkoj to nije toliki problem. To je upravo još jedno saznanje s ovog putovanja – da nam je ovdje zapravo jako dobro.
Ako nije previše osobno, kako takvo putovanje utječe na partnerski odnos? Niste li nakon nekog vremena imali „krizu“?
Pavel: Mislim da kriza pogodi svakoga.
Pavla: Zapravo ste stalno zajedno…
Pavel: …i jednostavno imate potpuno iste dojmove. Kad smo se vratili i počeli raditi, mogli smo nakon povratka kući razgovarati tjedan dana. Na tom putu smo sve vidjeli, čuli i doživjeli zajedno, a to je onda teško.
Pavla: Ali meni to opet nije djelovalo kao potpuna kriza. Bio je to jednostavno drugačiji stil života koji je donosio i drugačije proživljavanje odnosa.
A što je s ostalim odnosima – jesu li pretrpjeli kakve ožiljke zbog razdvojenosti?
Pavla: Naši su proživljavali to što ćemo biti tako daleko i što se nećemo vidjeti. Bili smo u kontaktu preko Skypea, ali čovjek ipak osjeti određeno otuđenje. Kad se potom vrati, prvi osjećaj je „joj, možemo se zagrliti“, a za čas kao da nigdje nisi ni bio.
Pavel: Najveći strah roditelja je da idemo u nepoznato. Ovdje se ne vidimo možda tri tjedna, ali jednostavno pretpostavljaju da ćemo biti dobro. Više ih plaše ti nepoznati rizici i nezamislive udaljenosti…
Pavla: …ali bilo što vam se može dogoditi i ovdje. Samo to tako ne doživljavamo.
Upoznali ste puno krajeva, ali uglavnom stanovnika stranih zemalja – postoji li nešto čime bismo se mi kao Česi, ili Europljani, trebali inspirirati?
Pavla: Mislim da otvorenošću, osmijehom, susretljivošću i zahvalnošću za sitnice.
Pavel: Mi smo u usporedbi s njima dosta zatvoreni. Nama je cilj doći kući, zatvoriti vrata i ne zamarati se nikim. Tamo čovjek stvarno nema osobni prostor, taj suživot je na potpuno drugoj razini, potpuno drugačiji koncept svijeta. Uz to, imaju žetvu nekako kontinuirano, nemaju potrebu pripremati se za teška vremena, pa stoga nisu toliko orijentirani na učinak i novac.
Da morate dati jedan dobar savjet putnicima koji se spremaju na sličan put, koji bi to bio?
Pavla: Savjet? Krenite u to!
Pavel: Upravo tako. I neka svatko to napravi kako želi. Osjećao sam tijekom puta pritisak da bismo trebali pisati blog, fotografirati i ispunjavati neka očekivanja. Uz to, danas sve te društvene mreže – potreba za komunikacijom s fanovima i ne znam što sve ne. Ponekad je to stvarno više teret nego radost. Bolje je očistiti glavu i napraviti to po svome.
Sada ćemo se zaustaviti kod opreme – što ocjenjujete kao najvažnije? Na primjer, ruksak na neko vrijeme postaje najbliži partner. Na što se još isplati misliti unaprijed?
Pavel: Mi uglavnom nismo znali što se sve može nabaviti putem i retrospektivno bih rekao da je u tim zemljama stvarno teško nabaviti kvalitetnu outdoor opremu, pogotovo po razumnoj cijeni. Tamo ima puno krivotvorina, a ovlaštena trgovina možda samo jedna u cijelom Nepalu. Dakle, kvalitetan ruksak i obuću svakako je dobro osigurati unaprijed. Inače bih preporučio minimalizam. Ono što nam je definitivno dobro došlo bila je boca s filterom i navlaka za ruksak, jer se s ruksacima tijekom transporta ne postupa baš najbolje.
Rezultat vaših putovanja bio je i ciklus predavanja s kojima ste putovali po Češkoj. Kakve su bile reakcije – jeste li se susreli s divljenjem ili zavišću?
Pavel: Pravi razlog zašto smo to radili bio je da iskustva prenesemo našoj obitelji i bližnjima koje imamo diljem republike. Na ovome se stvarno nismo obogatili.
Pavla: A što se tiče reakcija, mislim da je bilo i divljenja i malo zavisti. Ali kad smo im rekli, krenite i vi, čule su se klasične isprike o poslu i obvezama. Ali s druge strane, činjenica je da ova avantura možda nije za svakoga…
Što planirate u skorije vrijeme i koji su vaši životni (putnički) ciljevi? Prvotni san bila je Amerika – je li još uvijek na „wish listi“?
Pavla: To je u glavama, ali nije u kalendaru (smijeh). Sada upoznajemo više Češku i Europu kroz kraća putovanja, ali i iz njih pokušavamo izvući maksimum. Tijekom jednog putovanja tako posjetimo možda tri destinacije. Ponekad je to stvar sreće i umijeća pronalaženja jeftinih avionskih karata.
Pada li vam na pamet još nešto što biste poručili našim čitateljima?
Pavel: Jednostavno, tko može, neka krene. Na poslu čovjek mijenja vrijeme za novac i sjajno je stati i razmisliti o tome ima li ono što radim smisla. Putovanje je idealno za preispitivanje i širenje vidika.
Hvala na vašem vremenu i želim vam još mnogo putničkih iskustava!
Detalje i zanimljivosti o putovanjima Pavle i Pavla pronađite na njihovim web stranicama punim inspiracije.
