Kada sam prije intervjua pokušala dobiti detaljniji pregled njihovih sportskih karijera, ostala sam bez daha od divljenja. Moji dojmovi mogli bi se sažeti na sljedeći način: Josef i Martina Ptáček – brat i sestra kojima je svijet borilačkih sportova pod nogama.
Oboje iza sebe imate niz uspjeha, i to u nekoliko disciplina. Kojima se najviše ponosite?
J: Svakoj pobjedi se jako veselim i cijenim sve postignute uspjehe. Nisam tip osobe koja stalno traži turnire, sama natjecanja baš i ne volim. Više volim trenirati, kako sebe, tako i druge ljude. Jako volim učiti nove stvari, volim isprobavati razne tehnike i sportske grane. Pripadam skupini od nekoliko boraca sposobnih nastupiti u raznim disciplinama borilačkih sportova. Medalje sam osvojio u brazilskom jiu-jitsuu, MMA-u, kickboxingu, borbi prsa u prsa. Među mojim najvećim uspjesima su titule trostrukog viceprvaka svijeta u grapplingu i viceprvaka Europe u fightingu. A sada sam osvojio i 1. mjesto u sumu te 3. mjesto u judu.
M: Svaka pobjeda mi donosi radost i motivira me. Umjesto natjecanjima, radije se posvećujem djeci i odraslima svih dobnih skupina. Organiziram im razne događaje, radionice ili tribine. To me zaista ispunjava. Na natjecanja idem češće u inozemstvo i biram važne događaje. Kao i brat, sposobna sam nastupiti u raznim borilačkim sportovima. Posljednje sam pobijedila na turniru u sumu. Ipak, najdraži su mi boks i kickboxing, gdje postižem najveće uspjehe. Najviše cijenim osvajanje četiri titule svjetske prvakinje u kickboxingu, a ujedno sam i vlasnica pojasa sa Svjetskog kupa. Ali i ostale pobjede za mene imaju veliku vrijednost.
Kako ste se počeli baviti borilačkim vještinama? Jesu li vas roditelji usmjerili prema sportu?
J: Roditelji su nas usmjerili prema sportu, a to što sam počeo trenirati borilačke sportove bilo je i zahvaljujući Martini, koja se njima već bavila. Dobro se sjećam kako je nakon povratka s treninga isprobavala razne tehnike upravo na meni. Da bih preživio, morao sam i ja početi trenirati. Onda me to zaista privuklo i počeo sam ozbiljno raditi na sebi.
M: Roditelji su me općenito uveli u svijet sporta. Borilačkim sportovima počela sam se baviti od prvog razreda osnovne škole na poticaj tate, koji je postao i moj prvi trener, a surađujemo (sada i s bratom) do danas. U početku nitko nije razmišljao o tome da ću se ikada natjecati u ovoj grani. Glavna ideja i cilj bili su da se znam dobro obraniti od mogućeg nasilja, zlostavljanja i slično.
Postoji li među vama bratsko-sestrinsko rivalstvo ili više vučete za isti konop, motivirate se i podržavate?
J: Rivalstva između mene i Martine nema. Najbolji smo prijatelji i odlično se nadopunjujemo. Ako jedan uspije, drugi se tome jako veseli. Uopće nismo zavidni. Motivira nas jedno drugo.
M: Bratsko-sestrinsko rivalstvo kod nas uopće ne postoji. Brat i ja smo najbolji prijatelji, uvijek vučemo za isti konop i trudimo se pomagati jedno drugome. Svatko od nas se ističe u nečemu drugom, a kada to spojimo, nepobjedivi smo...
Bavljenje sportom na takvoj razini nosi i potrebu za ograničavanjem mnogih slobodnih aktivnosti kojima se bave vršnjaci. Jeste li ikada imali problema s uklapanjem u kolektiv? Padaju li vam na pamet neke druge negativnosti ili nešto što vam je sport više uzeo nego dao?
J: Volim sport, ali provoditi cijelo vrijeme u teretani definitivno nije moj slučaj. Osim borilačkih sportova, volim voziti bicikl ili ići na pješačke ture. Zajedno s Martinom rado sudjelujemo u raznim utrkama, najbolje onim ekstremnim. U školi, studiram Srednju strukovnu školu za administraciju Europske unije s pravnim usmjerenjem, nemam nikakav individualni plan. Istu školu studirala je i sestra i jako sam zadovoljan. Ne vidim nikakve negativnosti u sportu, dapače, jako me obogatio. Nemam problema s uklapanjem među ljude, ali neke brige ili aktivnosti svojih vršnjaka baš i ne razumijem i uopće me ne zanimaju.
M: Sport definitivno nije jedina stvar kojom se bavim. Nisam tip osobe koja provodi cijelo vrijeme u teretani udarajući u boksačku vreću. To nikada ne bih dopustila. Uz sport bez problema uspijevam studirati na sveučilištu i raditi. Osim toga, bavim se raznim aktivnostima. Imam vlastitu kolekciju torbica i nakita koje dizajniram. Volim putovati i učiti strane jezike. Sigurno sam zahvaljujući sportu više dobila nego izgubila. Nemam problema s uklapanjem u kolektiv, ali puno ovisi o ljudima. Brige mojih vršnjaka ponekad su mi se činile i čine se djetinjastima.
Kakvo je vaše mišljenje o činjenici da se aktivno kretanje danas u životima (ne samo) mladih znatno smanjuje? Što biste im poručili?
J: Sport polako, ali sigurno nestaje iz života ljudi. Roditelji su većinom loš primjer svojoj djeci. Kretanje bi trebalo postati svakodnevna radost i donositi zadovoljstvo.
M: Tako je. Roditelji ne potiču djecu na kretanje, većinu vremena provode odvojeno, a zatim se bave aktivnostima koje nemaju nikakve veze s kretanjem. Uostalom, tko bi se dobrovoljno trudio kad se može izležavati. Ipak, svatko bi trebao shvatiti da to radi samo za sebe.
Utakmice, treninzi ili pripreme zahtijevaju i puno putovanja – je li to za vas hobi ili dosadna nužnost?
J: Putovanja su jednostavno super. Zahvaljujući sportu dolazim na razna mjesta i upoznajem nove ljude. Volim putovati i često to činim, i to ne samo zbog sporta. Putovanja su hobi cijele naše obitelji. Jedino što ne volim je prijevoz u pretrpanim sredstvima javnog prijevoza.
M: Moje aktivnosti, i to ne samo sportske, zahtijevaju puno putovanja. Što se tiče putovanja npr. javnim prijevozom, to mi je nužnost, ali putovanje po raznim krajevima Češke ili u inozemstvo sigurno je zabava. Putovanje mi je naime hobi. Volim upoznavati nove ljude i mjesta, a ako imam slobodnog vremena, to je još veća uživancija.
Gdje vam se do sada najviše svidjelo?
J: Mnogo je mjesta koja volim, i ne moraju biti samo izvan granica naše lijepe zemlje. Ali ako moram izabrati samo jedno mjesto, to bi sigurno bio Monako, kamo redovito odlazim sa sestrom. Tamo smo dočekali i Novu godinu.
M: Proputovala sam zaista puno i vjerujem da mojim putovanjima nema kraja. Volim putovati po Češkoj i u inozemstvu. Do sada najljepše mjesto za mene bio je Monako, koji sam već nekoliko puta posjetila.
Na putovanjima vas prati ručni ruksak CabinZero, a odnedavno i ruksak Woxkon mladih čeških dizajnera. Kako su se pokazali u praksi?
J+M: Moglo bi se reći da bez njih više ne idemo nigdje! Ručni ruksak nam je tzv. nekoliko puta spasio život. Pa zapravo uvijek kada za prijevoz koristimo zrakoplov. Ruksak naravno ima dopuštene dimenzije i u njega se može nagurati nevjerojatno puno stvari. Koristimo ga međutim i u drugim prijevoznim sredstvima. Lijepo izgleda i zaista je funkcionalan. Koristimo ga i za putovanja na naše treninge, ali budući da imamo samo jedan, a za duga putovanja nam je prvi izbor, pazimo da ga nepotrebno ne oštetimo. Posljednji put bio je s nama na Olimpijskom festivalu.
Drugi ruksak Woxkon imamo kraće vrijeme, ali već je s nama posjetio Češki radio, snimanje Češke televizije, Rusko veleposlanstvo i druga mjesta. Ima lijep izgled i zaista nam se svidio. Na putovanjima ga koristimo uglavnom za dokumente i manje stvari, iako u njega stane zaista puno. (Ruksak uglavnom koristi Pepa, jer mi ga baš ne želi posuđivati. Ali moje stvari stanu unutra, a to je najvažnije, dodaje Martina). Woxkon koristimo ne samo na dugim putovanjima, već i pri prijevozu na razne radionice, intervjue ili snimanja. Oba ruksaka mogu se koristiti kako za sportske svrhe, tako i u svakodnevnom životu.
Što vas očekuje u bliskoj budućnosti (bilo u području sporta ili općenito) i čemu se najviše veselite?
J + M: Planova i ideja imamo zaista puno, samo nam malo nedostaje vremena.
J: U bliskoj budućnosti spremam se na međunarodno natjecanje u brazilskom jiu-jitsuu, zatim slijedi Prvenstvo Češke u fightingu i tako dalje. Neću zaboraviti ni trkačke utrke ili marš Prag–Prčice. U svibnju ćemo Martina i ja krenuti u Rumunjsku, gdje ćemo podučavati naše borilačke sportove. Osim sporta, očekuje me primjerice pravna praksa. A čemu se još veselim? Posjetu Bruxellesu, kamo ćemo ponovno ići trenirati.
M: Uskoro se spremam na natjecanje u Njemačku, nakon čega me čeka obrana pojasa svjetske prvakinje u kickboxingu. Sljedeća natjecanja bit će u Rusiji. Osim sporta, očekuje nas snimanje televizijske emisije s Heidi Janků, nekoliko intervjua na Češkom radiju i mnogo toga drugoga.
Imate li moto koji vas tjera naprijed?
J: Nemam nikakav moto. Vodim se svojim osjećajima.
M: Naša sudbina nije u zvijezdama, nego u nama.
Hvala na vašem vremenu i želim vam puno daljnjih uspjeha i radosti u onome što radite!
Uvodna fotografija: Daniel Vojtěch; ostale fotografije: Arhiva brata i sestre Ptáček
