Bushcraft, woodcraft, woodlore, scoutcraft… mnogo egzotičnih pojmova od kojih se vrti u glavi. Ipak, svi oni danas nose vrlo slično značenje, kojem je najbliži hrvatski pojam „vještine preživljavanja u prirodi”.
Prije nego što objasnimo etimološku razliku između pojedinih engleskih riječi (za zainteresirane na kraju članka), potražimo ono što ih povezuje: radi se o vještinama i iskustvima potrebnim za boravak u prirodi, dakle o kampiranju, lovu, sakupljanju plodova, paljenju vatre, obradi drva, izradi alata, liječništvu, orijentaciji u terenu itd. Bushcraft može biti kratkoročan (nekoliko dana), ili dugoročan (nekoliko mjeseci), ili se može raditi o životnom stilu (trajni život u prirodi). To su zapravo vještine koje su našim precima omogućavale što udobnije postojanje u prirodi. Danas su, međutim, uglavnom pitanje slobodnih aktivnosti i hobija.
Vjerojatno najpoznatiji popularizator bushcrafta je britanski instruktor i autor knjiga Ray Mears, čije su televizijske emisije postale vrlo popularne i proširile svijest o bushcraftu u cijelom svijetu. Ray Mears se često uspoređuje s drugim britanskim popularizatorom, Bearom Gryllsom. Uspoređivanje se, međutim, često temelji na pogrešnoj pretpostavci: dok se Ray Mears bavi bushcraftom, Bear Grylls je više majstor tehnika preživljavanja (engleski „survival”), koje imaju drugi cilj: što brži povratak u civilizaciju, npr. nakon pada zrakoplova, brodoloma ili gubitka u divljini. Onaj tko preživljava, dakle, ne želi biti u prirodi jer ona za njega u tom trenutku predstavlja prijetnju. U bushcraftu se, naprotiv, radi o što udobnijem, samodostatnom boravku u prirodi, s prirodnim resursima i mogućnostima.
Da bushcraft nije samo disciplina za iskusne avanturiste, stručnjake za preživljavanje i bivše vojnike, dokazuje Jan Malůšek, dvadesetpetogodišnji student arhitekture iz Brna, koji se u slobodno vrijeme intenzivno bavi bushcraftom već više od šest godina. Ispričao nam je o svojoj strasti i ustupio fotografije (sve snimke u ovom članku potječu iz njegovih avantura):
Kako bi opisao bushcraft?
Jednostavno rečeno, bushcraft doživljavam kao upoznavanje prirode kroz zanate i vještine koje nam omogućuju život u njoj. Po mom mišljenju, počinje odlukom da se dobrovoljno napusti civilizacija i krene upoznavati priroda, naučiti iz nje crpiti sve resurse i potom ih koristiti za život. A budući da su sve to prakticirali i doveli do savršenstva naši preci tijekom stoljeća, možemo reći da je bushcraft svjesno usvajanje drevnih zanata i vještina koje proizlaze iz prirode i ponovno joj teže.
Je li ti bushcraft više hobi ili životni stil?
Bushcraft kao filozofija se neizostavno očituje u svakodnevnom životu. Radi se o odnosu prema prirodi i svijetu. Radi se o želji za upoznavanjem i učenjem kako bi moj život bio potpuniji i lakši. U praksi ga možemo nazvati hobijem ako živimo u gradu i povremeno odlazimo u prirodu isprobavati razne tehnike. Ako živim samodostatno na osami uz šumu, kao i moji preci, koristim bushcraft svakodnevno. Tada to nije hobi, već život. A to želim jednog dana postići.
Što te vodi tome da provodiš vrijeme izvan civilizacije i učiš prirodne vještine?
Traženje mira izvan buke i žurbe ljudi. I želja za spoznajom stvarnog svijeta oko mene i samoga sebe. Ne samo kroz ekran računala i pretehnologiziranu zapadnu civilizaciju. Civilizaciju koja živi u prividnom blagostanju, gdje se nitko ne pita: gdje i kako je živjelo, umrlo i bilo obrađeno svo ono ružičasto meso u supermarketu? Odakle dotječe pitka voda u slavine ili kamo nestaje sve ono što bezbrižno bacim u kantu za smeće?
Osjećaš li se u prirodi više „kod kuće” nego u gradu?
Svako ima nešto svoje i oboje trebam za sretan život. Kao arhitekt pokušavam tražiti načine kako prožeti granicu između prirode i grada. Sa svakom novom zasađenom biljkom u tegli na balkonu, namještajem od masivnog drva ili sakupljenim osušenim biljem donesenim s livade, unosim u svoj (sadašnji) dom u gradu komadić čiste prirode, i to me veseli. I obrnuto, tijekom lutanja prirodom sa sobom rado ponesem poneku „hi-tech” opremu iz civilizacije koja mi je od koristi.
Koje vještine bushcraft obuhvaća? Što sve ti znaš?
Što znam? Trenutno sam prilično siguran u paljenje vatre kresivom, spavanje u bilo koje godišnje doba i na bilo kojem terenu, orijentaciju izvan civilizacije, dobivanje vode, rad s tehničkom penjačkom opremom i osnovama planinarenja. Iskovao sam lovački nož od slojevitog čelika, dobio vodu, vatru i ulje od breze, naučio obrađivati ribu, zečeve, kuniće, kokoši i ptice, uzgojio vlastite plodove voća i povrća.
Što planiraš još naučiti?
Još uvijek se osjećam kao početnik. Toliko je toga preda mnom za naučiti, isprobati, dokazati, da mislim da imam posla za cijeli život. :-) Spremam se izraditi luk od jasena (deblo se već suši u podrumu), usvojiti tehnike paljenja vatre pomoću "bowdrilla" i "handdrilla" (paljenje vatre uz pomoć luka i dlanova, nap. autora), učiti kovački, stolarski i rezbarski zanat. Želim aktivno sudjelovati u klanju i obradi veće životinje (svinjetina, janjetina, teletina), naučiti štavljenje kože i izraditi vlastite krznene predmete i kožu, a od njih potom izraditi korisne predmete (remen, čuturicu za vodu, korice za nož itd.).
Znači li bushcraft ekstremna iskustva na granici preživljavanja? Može li to svatko?
Općenito vrijedi: Kako si napraviš, tako ti bude. :-) Usuđujem se reći da je bushcraft gotovo za svakoga. Koliko ćete „hardcore” napraviti svoj boravak u prirodi, ovisi o vama. Mislim da je jedini uvjet određena manualna spretnost. Kome ona nije dana, može je steći strpljenjem i treningom. U bushcraftu vrijedi: Nikada ne odustaj!
Je li život u češkoj prirodi zahtjevan?
Većina češke prirode nema mnogo zajedničkog sa stvarnom divljom prirodom. Jedina „opasnost” od faune u našim šumama su možda (prekomjerni) divlji svinje, za koje ionako niste na jelovniku. Tijekom svojih ekspedicija također sam shvatio da je teško kod nas se doista izgubiti, jer na svakom koraku nađete selo, lugarnicu ili osamu.
Dakle, prirodu u Češkoj ne doživljavaš kao opasnu?
Kako se uzme. Granica između „življenja” i „preživljavanja” općenito je mnogo manja nego što često pretpostavljamo. Dovoljno je tijekom zimskog izleta na Šumavi pasti u rijeku: odjednom imate mokru odjeću, svu opremu i nefunkcionalan mobitel. Temperatura noću padne ispod nule i miran izlet se pretvori u noćnu moru. Ili u grubo, ali osnažujuće iskustvo, ako znate kako se održati na toplom i osušiti stvari.
Ali govorimo o kriznim situacijama…
Da. Ako se ne dogodi nikakva nesreća, općenito se može reći da je češka priroda i prema neupućenom posjetitelju vrlo blaga. S druge strane, tim bolje okruženje za učenje imamo. Ne prijeti opasnost da me pri prvom kampiranju pojede medvjed ili da se smrznem na -40 °C. :-) A malo zemalja na svijetu se može pohvaliti tako raznolikim promjenama tijekom ciklusa godine. Tako u Češkoj možemo u srpnju kod Litovela ili na Soutoku pristojno simulirati suptropsku prašumu, a u veljači u Krkonošama doživljavati uvjete Švedske. To bismo trebali znati cijeniti.
Reci nam o svojim najzanimljivijim iskustvima.
Kada nakon sumraka uspijete samo kresivom zapaliti trud iz malog gnijezda trave, koje ste jedino našli iznad pola metra snježnog pokrivača i cijeli dan sušili na tijelu vlastitom toplinom, to vas stvarno zagrije oko srca. Spoznaja da nema dana kada ne bih mogao pristojno prenoćiti izvan civilizacije također daje samopouzdanje. To sam si mogao potvrditi ove godine u veljači, kada je temperatura noću pala na -20°C. Gaženje rijeka, spuštanje niz stijene, penjanje u krošnje drveća, probijanje kroz šikare, puzanje kroz blato… sve to pomiče vaše granice i pokazuje može li vas priroda zaustaviti ili ne.
Je li, dakle, bushcraft borba s prirodom ili suživot u harmoniji?
Naginjem drugoj mogućnosti. Ali treba biti svjestan da priroda, kao takva, nije nikakva šetnja kroz ružičnjak. Prehrambeni lanci su jasan dokaz toga. Sve u prirodi se rađa, živi, plodi i umire. To je beskonačan ciklus. Živjeti u harmoniji s prirodom znači također ubijati, sjeći, orati i tesati. Inače ne bismo preživjeli. Vjerujem, međutim, da se sve može činiti čista srca. Smatram, dakle, da možemo živjeti u harmoniji s prirodom u onoj mjeri u kojoj je razumijemo i možemo shvatiti.
Je li bushcraft ekološki prihvatljiv prema prirodi?
To ovisi o svakom pojedincu. Možete posjeći cijelu smreku u šumskom rasadniku, ili isto drvo dobiti odsijecanjem jedne od donjih grana odrasle smreke. Možete pobrati sve bilje na livadi kao kombajn, ili ostaviti svaku treću za pčele i vlastitu samoobnovu. Isto je s vatrom. Zašto stoljećima nitko nije proglašavao (osim iznimaka) zabranu paljenja vatre u šumi? Zato što su ljudi znali raditi s vatrom. Nije ni čudo da je danas npr. ova zabrana općenito važeća. Kod kuće samo okrećemo glavu termostata na grijanju ispod prozora. Da se vratim na pitanje… bushcraft je održiv način života. Uzimam iz prirode onoliko koliko trebam i sve se, nakon dotrajalosti, u prirodu ponovno vraća. Bushcraft je također o ljubavi prema prirodi. Kada je volite, brinut ćete se o njoj, a ne joj štetiti. Dakle, da, bushcraft je iz globalne perspektive jasno jedan od najprihvatljivijih načina življenja na Zemlji.
Je li moguće baviti se „prirodnim vještinama” i izvan prirode?
Bushcraft, osobito napredniji, prirodu izravno ne zahtijeva. Upravo suprotno. Nož bez nakovnja i ugljena teško ćete iskovati. :-) Naravno, što ste više u kontaktu s prirodom, to lakše i prirodnije sve ide. Međutim, možete sjediti na pragu svoje kolibe i rezbariti luk, sagraditi peć za kruh u vrtu, ili učiti penjati na umjetnoj stijeni. Važno je kako pristupate bushcraftu, a ne gdje ga prakticirate.
Baviš li se bushcraftom sam?
Proveo sam u prirodi nekoliko dana sam s mišlju kako će biti sjajno da se odmorim od svega i svih i uživam u prirodi. Dobio sam, međutim, suprotno iskustvo. Samoća je tužna, previše tiha. Ne možete nikome reći kako vam se ovdje sviđa, s nikim ne možete podijeliti prekrasan pogled na zalazak sunca. Samoća čovjeka zatvara. Nekome to može odgovarati, meni ne. Dakle, ne na tako dugo vrijeme. Osim toga, dobro je kretati na ekspedicije u više ljudi, na koje se možete u potpunosti osloniti već zato što bushcraft uopće nije lagan i često dobro dođe još jedan par ruku. Osobno se bavim bushcraftom sa svojom ženom (koja je jednako strastvena oko toga), bratom i nekoliko dobrih prijatelja.
Iz kojih izvora crpiš znanje?
Prva knjiga iz koje sam učio bila je „biblija preživljavanja” SAS – Priručnik za preživljavanje od Johna Wisemana. Iz njegovog nevjerojatnog znanja crpim i danas. Zatim knjiga Preživjeti! i Boriti se! od Lena Cacutta. Imam skinute sve epizode serijala Čovjek protiv divljine Beara Gryllsa, koje i danas sa zanimanjem pratim i radim puno bilješki. Nekoliko godina kasnije sam na preporuku prijatelja otkrio također slavnog (u Češkoj nešto manje poznatog) Raya Mearsa. Ključni detalji, na kojima stoji uspjeh ili neuspjeh svakog pokušaja, obično ne stanu u serijal. Detaljnije upute sam uglavnom pronašao na YouTubeu. Ovdje bih svakako spomenuo kao svoje uzore gospodina Mílu s kanalom Primitivne vještine, Petra Beara ili Marka Chlíbka. Rado bih se s njima jednom osobno susreo i naučio „uživo”.
Što znači „biti dobar” u bushcraftu?
To je ono prekrasno kod bushcrafta. Većina disciplina na svijetu treba suce, komisije ili procjenitelje kako bi odlučili koliko ste u ovom ili onom dobri. U bushcraftu je jedini i najstroži sudac sama priroda. Ništa vam ne daje besplatno, ne možete je zaobići niti podmititi. Ili nešto znate i funkcionira, ili ne. Uglavnom nema ničega između. A kao i za sve, vrijedi: samo treningom se može postići savršenstvo.
Stoji li bushcraft na kvalitetnoj opremi i „modernim” alatima, ili se oslanjaš samo na prirodne izvore?
Nisam isključivi „praljud” i rado sa sobom nosim kvalitetnu opremu na koju se mogu osloniti. Neke prednosti umjetno proizvedene opreme s prirodnim materijalima jednostavno nećete postići, čak i da ste najbolji. Ako se, međutim, obučete u Softshell i Gore-tex, naoružate mlaznim upaljačem, lampom, karimat-podloškom na napuhavanje i šatorom, kuhalom s posuđem itd., nisam siguran koliko ćete biti u vezi s prirodom i što ćete od nje doista naučiti… Vjerujem u razuman srednji put. Pamuk kod mene i dalje pobjeđuje u odjeći, ali gore-tex vjetrovku imam za slučaj potrebe u ruksaku, i tako dalje. Danas se kroz bushcraft vraćamo životu predaka, ali nismo o njemu ovisni. U tome vidim glavnu važnu razliku. Što možemo, možemo proizvesti. Možemo živjeti u harmoniji s prirodom, štedljivo, ekološki, odgovorno, a ipak imamo luksuz kao što je električna energija i sve što iz nje za nas proizlazi. Strogi povratak korijenima, kao i opsjednutost modernim tehnološkim dostignućima, ne smatram putem naprijed.
Dodatak - značenje i podrijetlo pojmova:
Woodcraft potječe još iz 14. stoljeća iz Engleske i označava: vještine povezane s boravkom u šumskom okruženju, šumarstvo i izradu drvenih alata. [izvor]
Scoutcraft ima sinonimno značenje i potječe vjerojatno iz kolonizacije Amerike u 18. stoljeću. [izvor]
Woodlore ima sinonimno značenje, najstariji sačuvani zapis je s kraja 19. stoljeća.
Bushcraft potječe iz 19. stoljeća iz Australije i izvorno označava: vještine povezane s boravkom u grmlju/bušu (australski tip krajolika). Danas se koristi sinonimno s prethodnim pojmovima. [izvor]
