Braća i sestre Ptáčkovi bave se borilačkim vještinama u kojima trenutno uspješno osvajaju najveća svjetska natjecanja. Što čeka Martinu i Josefa ove godine, kako se osjećaju među rivalima i koje su aktivnosti osmislili za djecu u Moldaviji? Saznajte zajedno s drugim zanimljivostima u našem intervjuu.
U prvom intervjuu pitali smo vas kojih uspjeha najviše cijenite. Jesu li im se pridružili novi?
Martina: Da, od našeg intervjua se puno toga dogodilo. Na primjer, kao prva Europljanka osvojila sam crni pojas u hand to hand combat-u, osvojila Svjetski kup, svjetsko prvenstvo i slično. Također sam završila preddiplomski studij i upisala diplomski. Također sam postala ambasadorica dobre volje Ministarstva vanjskih poslova, a s bratom smo pokrenuli mnoge projekte za slijepe, djecu i žene. Ponosna sam na mnoge stvari.
Pepa: Vrlo je važno shvatiti da sve uspjehe cijenim jednako. Od našeg posljednjeg intervjua obogatio sam svoju kolekciju s 3 titule svjetskog prvaka u grapplingu. Sada sam nositelj četverostruke titule svjetskog prvaka u grapplingu.
Kakav je svijet borilačkih vještina? Osjećate li rivalstvo među svojim protivnicima i izvan natjecanja ili se držite zajedno kao jedna velika zajednica?
Martina: Konkurencija je ovdje uvijek postojala, postoji i postojat će. Prije natjecanja vlada vrlo neugodna i natjecateljska atmosfera. Svi se međusobno promatraju i procjenjuju. Borbe znaju biti vrlo napete. Ponašanje, međutim, uvijek ovisi o nacionalnosti i karakteru svakoga. Nakon natjecanja rukujemo se, popričamo i idemo dalje. Netko zna prihvatiti poraz, ali ima i onih koji se s tim ne nose dobro.
Pepa: Ne bih radio razliku između rivalstva u borilačkim vještinama i bilo kojem drugom sportu. Rivalstvo je svugdje i uvijek. Ne mogu tvrditi da se svi drže zajedno kao jedna zajednica, ali uglavnom imamo dobre odnose. Kao što Martina kaže, atmosfera je uvijek vrlo napeta, ali to je dio profesionalnog sporta.
Dobio sam udarce i počeo plakati. Kad je to tata vidio, upisao me na borilačke vještine.
Kako ste uopće došli na ideju baviti se takvim sportovima? Od koga je došla početna ideja?
Martina: Nisam ja došla na ideju. Bila je to ideja mojih roditelja. Imala sam problema u školi i bila sam maltretirana. To ih je dovelo na ideju da me upišu na borilačke vještine. Nitko nije pretpostavljao da ću se jednog dana potpuno posvetiti borilačkim vještinama. Svi su me čak i odvraćali, govoreći da borilačke vještine nisu za djevojčice.
Pepa: U posljednje vrijeme jako volim ovo pitanje. Martina je bila maltretirana u školi, ali mene je kod kuće maltretirala Martina. Uvijek bi došla s treninga i hitno morala nešto isprobati. Dobio bih jedan, dva udarca i počeo plakati. Kad je to tata vidio, bilo ga je sram zbog mene, pa me zato upisao na borilačke vještine.
Zahvaljujući sportu puno putujete. Koja vam je zemlja bila najzanimljivija, a koja vas je razočarala? I prate li vas još uvijek Cabinzero ruksaci? :D
Martina: Svaka zemlja je zanimljiva na svoj način i iz svake uvijek nosimo puno iskustava. Mislim da su mi zanimljivije zemlje u kojima nema puno turizma. Volimo otkrivati zemlje koje nisu tipične turističke destinacije. Na putovanjima nas uvijek prate ruksaci i kovčezi iz Bagalio – bilo da idem na diplomatsko putovanje, u posjet, na sportski događaj ili natjecanje. Uz to nosimo i našu maskotu – pandu Pandoru.
Pepa: Mi smo putnici koji preferiraju putovanja u „netradicionalne zemlje". Ne volimo poznate turističke atrakcije. Ali to ne znači da ponekad ne putujemo u velike gradove. Na putovanjima nas prate Cabinzero ruksaci već više od 2 godine. Vrlo je oslobađajuće putovati samo s ručnom prtljagom. Imamo samo ono najnužnije.
Koje ste najteže ozljede doživjeli? Koliko su vas dugo ograničavale?
Martina: Veće i manje ozljede se stalno pojavljuju. Ali najtežu ozljedu nisam imala od borilačkih vještina. Dogodila mi se prije 2 godine na koturaljkama. U to vrijeme sam htjela isprobati nešto novo. Smrskala sam i slomila stopalo. Bila sam potpuno izvan pogona. Velika životna lekcija.
Pepa: Budući da sam brzo narastao, imam problema s koljenima. U desnom imam potrgan meniskus. Ponekad se dogodi da mi koljeno iskoči. Neugodno je kad mi tijekom borbe koljeno „ispadne". Moram ga uvijek brzo vratiti.
Hand-to-hand combat je dinamičan, brz i snažan sustav samoobrane.
Jedno od vas se bavi disciplinom hand-to-hand combat, drugo grapplingom. Amateru poput mene oboje djeluju kao prilično brutalne discipline. Zašto ste ih zavoljeli? Možete li jednostavno objasniti o čemu se radi?
Martina: I jesu. Sviđa mi se što je u ovoj disciplini sve moguće. Nosimo kimono (to simbolizira običnu odjeću koju ljudi nose na ulici), to je dinamičan, brz i snažan sustav samoobrane. Često dolazi do velikih ozljeda, ali mislim da svaki sport ima svoje izazove.
Pepa: Ja se bavim grapplingom. To je borilački sport u kojem pokušavamo završiti borbu lomljenjem različitih dijelova udova, polugama ili gušenjem. Zavolio sam to jer je ovaj sport vrlo raznolik. Postoji mnogo tehnika koje se mogu naučiti. Zavolio sam to i zato što znam da me čeka još dug put.
Martina, jeste li se ikada susreli s podcjenjivanjem vaših sposobnosti samo zato što ste žena?
Martina: Naravno, ponekad čujem takvu glupost, ali ne uzimam to k srcu. Vjerujem u sebe i nitko me ne može lako izbaciti iz takta. Sada više ne. Prije sam se opterećivala takvim mislima i to je bilo pogrešno.
Bavite se i treniranjem i podučavanjem djece. Po čemu se rad s njima razlikuje od rada s odraslima? Doživljavaju li borilačke vještine drugačije?
Martina: S djecom je puno više posla. Teže se koncentriraju, čovjek mora više mijenjati aktivnosti, teže ih je nečemu naučiti. Neka djeca možda uopće nisu zainteresirana za sport, već je to samo interes roditelja. Dolaze nam i djeca koja možda imaju problema u školi, pristupamo im individualnije. Sve pokušavamo podučavati kroz igru. Čak i odrasle i druge skupine. Šteta je što se svi boje borilačkih vještina, imaju čemu naučiti. Uče poštovanju, uvažavanju, disciplini.
Pepa: Današnje društvo ima ogromne zahtjeve. Rad se razlikuje uglavnom u pristupu. Treninge uvijek pokušavamo koncipirati za određenu skupinu. Borilačke vještine doživljavaju dobro. Naš cilj je uglavnom naučiti djecu i odrasle sposobnosti samoobrane.
Proveli ste neko vrijeme s djecom u rumunjskom Banatu. Zašto baš tamo? Jesu li tamošnja djeca bila drugačija, ne samo po pitanju sporta i treninga, od češke djece?
Martina: Podržavamo češke manjine diljem svijeta. Djeca su apsolutno sjajna, s njima se jako dobro radi. Pametna su i znatiželjna. I uvijek se jako vesele nama, a i mi njima.
Pepa: Upravo smo se vratili iz Moldavije, gdje smo posjetili još jednu češku manjinu u selu Holuboje. Ovdje smo za djecu pripremili razne aktivnosti. Djeca su nam zauzvrat pripremila i prikaz svojih tradicija i lokalnih običaja. To nas iznimno ispunjava.
Pokrenuli ste vlastiti merch, što to vama znači?
Martina: Puno, imamo tim djece, organiziramo razne projekte i mnogima smo inspiracija. Također dobivamo puno lijepih poruka, što nas jako veseli.
Pepa: Nadovezat ću se na Martinu. To što nam ljudi pišu doživljavamo kao pozitivnu povratnu informaciju. Pišu nam različite dobne skupine, to nas nevjerojatno puni energijom i motivira za daljnji rad. Našu kolekciju smo osmišljavali zajedno sa sekom. Ona uvijek nešto smisli, a ja joj uvijek pomognem da to dovrši. Međusobno se nadopunjujemo.
Bavite li se društvenim mrežama? Ja sama pratim Facebook, brinete li se i o nekim drugima? Kakvu vrijednost i značenje imaju za vas? Pomažu li na neki način vašoj karijeri?
Martina: Društvene mreže danas imaju veliku moć. Ja sama imam Facebook i Instagram. Za mene društvene mreže ne znače puno. Čini mi se tužnim da danas svakoga zanima samo broj lajkova i pratitelja, a ne sadržaj. Objavljujem na društvenim mrežama, ali više to imam kao nekakav svoj dnevnik.
Pepa: Naravno da nas era društvenih mreža nije zaobišla. Ja sam gradim brend uglavnom na Instagramu i Facebooku. Kao i Martina, koristim društvene mreže kao nekakav dnevnik sjećanja. Osim toga, to mi je i povratna informacija.
Što vas čeka u novoj godini? Za što se pripremate? I kamo planirate putovati?
Martina: Čeka nas puno novih izazova i prilika. Također mnogo prepreka, ali vjerujem da ćemo sve svladati. Upravo smo se vratili iz Moldavije, gdje je brat imao egzibicijske borbe, a također smo tamo pripremali aktivnosti za djecu, otišli na ekspediciju u češko selo i još mnogo toga. Čekaju nas i svjetska prvenstva, organizirat ćemo daljnje projekte za djecu protiv nasilja, također sam poslana predstavljati Češku na svjetskoj konferenciji za podršku djeci na Šri Lanki i slično. Naši planovi će puno ovisiti o sigurnosnoj i, prije svega, zdravstvenoj situaciji. Sve ćemo tome prilagoditi.
Pepa: Mogućnosti je puno, ali kao što seka kaže – ovisit će uglavnom o zdravstvenoj situaciji. Voljeli bismo napraviti turneju po Europi, ali vidjet ćemo, nećemo trčati pred rudo. Svakako nas možete pratiti i držati nam palčeve. Bit će nam drago.
Hvala na intervjuu i želimo vam puno uspjeha!
Izvor fotografija: Facebook Martine Ptáčkove i Josefa Ptáčka
Uvodna fotografija: Martina Houdek
